EU mora da definiše strateški interes na Balkanu

Balkan

Frajburg, 15. januar 2019. – Od završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije, znači više od 20 godina, Evropska unija je veoma prisutna na Balkanu – snosi direktnu odgovornost u Bosni i Hercegovini (sa vojnom misijom EUFOR) i na Kosovu (Misija izgradnje vladavine prava Euleks i učešće u međunarodnim snagama KFOR).

Autor teksta je Vinfrid Fajt (Winfried Veit) je politikolog i docent za međunarodne odnose na Univerzitetu u Frajburgu.

I pristupnim obećanjima za  svih šest zemalja Zapadnog Balkana i pristupnim pregovorima sa dve – Srbijom i Crnom Gorom – EU demonstrira svoje prisustvo. To čini u krajnjem i članstvom Bugarske i Rumunije od 2007. godine.

Rezultat ipak otrežnjava – tradicionalno bure baruta Balkan uporno se opire gašenju. EU nije uspelo ni da članicama Bugarskoj i Rumuniji prenese svoje standarde i podstakne njihov ekonomski razvoj.

Dva su faktora u prvom redu odgovorna za takvu situaciju: Prvi su i dalje nerešena etnička i nacionalna pitanja, koja još tinjaju. Drugi je sve veće prisustvo drugih eksternih aktera poput Rusije i Turske, ali i Kine i nekih arapskih država, kao i uloga SAD u region, fokusirana po svaku cenu na širenje NATO i stabilnost.

Zajedno sa stagnirajućim, a u nekim slučajevima i nazadujućim razvojem demokratije i društveno-ekonomskih odnosa, ti faktori su latentna pretnja za bezbednost Evrope, koja se na svojim istočnim i južnim granicama već u dovoljnoj meri suočava sa krizama i konfliktima. Zato bi politika preventivne deaktivacije i predupređivanja konflikta trebalo da bude jedan od prioritetnih strateških ciljeva EU.

Kako postići taj cilj?

Kao prvo, Brisel bi morao jasno da definiše svoje strateške interese u regionu. U strategiji EU za Balkan iz februara 2018. godine ponovo dominira mantra o proširenju EU. To bi za početak trebalo gurnuti u drugi plan i snažnije naglasiti aspekt transformacije, što se navodi i u jednoj studiji regionalne Kancelarije Fondacije Fridrih Ebert za Jugoistočnu Evropu (april 2018.).

Naime, a to se navodi i u studiji, veoma je upitan stav iz strateškog dokumenta EU da je "uverljiva perspektiva pristupa EU ključni faktor transformacije u regionu". Štaviše, fazu transformacije trebalo bi iskoristiti da bi se stvorili okvirni uslovi za održivu, a ne samo površnu stabilnost.

Drugo, treba da bude jasno da se strateški interesi EU na Balkanu ne podudaraju sa interesima SAD. Iako niko ne zna tačno koje interese predsednik Donald Tramp sledi u regionu, očigledno je da u Stejt departmentu i u Pentagonu još dominiraju stare elite, usredsređene na ograđivanje Rusije. Njihov cilj je i u Jugoistočnoj Evropi da  putem stalnog širenja NATO proteraju Rusiju iz regiona.

Sa Bugarskom, Rumunijom, Albanijom i Crnom Gorom već je učinjen dobar deo posla, a Makedonija je sledeća. Jasno je da Moskva to neće bespogovorno prihvatiti. Nedavno je ruski ministar spoljnih poslova Lavrov upozorio da zemlje regiona ne treba stavljati pred "lažnu dilemu" da treba se odluče da li će stati na stranu Moskve, Vašingtona ili Brisela.

Razmišljanje u geopolitičkim kategorijama nije slučajnost. Britanski geograf Halford Makinder, jedan od tvoraca geopolitičke teorije, definisao je jos 1904. godine istočnu Evropu kao polaznu tačku iz koje bi moglo da se zavlada Evroazijom, a konačno i celim svetom.

Američki politikolog i savetnik predsednika Džimija Kartera, Zbignjev Bžežinski, koji je bio u kontaktu i sa Barakom Obamom, pošao je 1997. godine Makinderovim tragom.

U svojoj knjizi "Velika šahovska tabla" ocenioje da je širenje NATO na istok neophodno za američku prevlast u Evroaziji. Ta je strategija funkcionisala dok je Rusija pod Borisom Jeljcinom bila bespomoćna i nemoćna. Sa Vladimirom Putinom to se promenilo. Moskva sada pokušava da stvori svoje zone uticaja i, pre svega, enormno je ojačala svoje vojne kapacitete.

Primarni interes EU na Balkanu je stabilnost. Neku vrstu prividne stabilnosti uspela je i da stvori.

Zauzvrat je svoje više ciljeve demokratiju, ljudska prava i pluralizam podredila interesima vladajućih, uglavnom korumpiranih i autoritarnih elita. Najizrazitiji primer je Crna Gora gde je Milo Đukanović, koji vlada više od četvrt veka pod različitim funkcijama, uspeo da od ruskog satrapa postane ljubimac Zapada, a da pri tom ne olabavi stisak kojim vlada zemljom.

Problemi se gomilaju i u kvaziprotektoratima BiH i Kosovu.

Kosovski lideri bi bez zaštite SAD stajali pred sudom u Hagu. Pred očima međunarodne, uglavnom evropske administracije Kosovo je, prema navodima Europola, postalo glavna raskrsnica za avganistanski heroin. Članica NATO Albanija, prema pisanju medija koji se takođe pozivaju na Europol, važi zbog svojih brojnih plantaža kanabisa za "evropsku Kolumbiju". U BiH međunarodnoj upravi nije uspelo da prevaziđe institucionalne blokade i sistem etničkog ključa, zasnovane na Dejtonskom ustavu. Samo Makedonija svojom demokratskom promenom vlasti nudi nekakav tračak nade.

Stvarna stabilnost u regionu morala bi preventivno da se pobrine za rešavanje latentnih problema.

U to spada i rešavanje dva još otvorena "nacionalna pitanja"- srpskog i albanskog. EU bi preventivno trebalo da teži mirovnom rešenju u koje bi, pored lokalnih aktera, na obe strane morali da budu uključeni i spoljni protagonisti – na albanskoj Turska, na srpskoj Rusija.

EU može i treba u tom pitanju da deluje kao posrednik i da u igru uvede regionalnu bezbednosnu arhitekturu sa Turskom i Rusijom, u kojoj Moskva ne bi bila samo učesnik na margini.

To bi vladajuće autokrate u regionu stavilo pod pritisak da moaju da vuku poteze. Preduslov za takvu bezbednosnu arhtekturu bilo bi odustajanje od dalje ekspanzije NATO i integrisanija evropska spoljna i odbrambena politika, poput one kakvu zamišlja francuski predsednik Emanuel Makron.

To bi u krajnjem bio i preduslov da pomoć EU više ne nestaje u netransparentnim kanalima, već da direktno stiže do stanovništva. Pod tim stabilnim bezbednosnim krovom moglo bi da se krene u rešavanje dva nacionalna pitanja i da se prebrodi dilema proširenja EU između stabilizacije i demokratizacije.

Naime, svakako nije u interesu građana šest zemalja Zapadnog Balkana da uz formalne reforme uđu u EU, a da za to nisu zaista i spremni. Predstojeće predsedavanje EU Rumunije, koja pati od korupcije i nedostatka vladavine prava, trebalo bi da posluži kao upozorenje, prenosi Euractiv.

Najčitanije
Obrazovanje

CEU: Stipendije za diplomske i postdiplomske programe

_______
Central European University (CEU) je međunarodni priznati univerzitet za diplomsko (Master) i postdiplomsko (PhD) obrazovanje iz područja društvenih i humanističkih nauka, zaštite životne sredinei matematike. CEU se nalazi u samom srcu…
Društvo

Press Start: Crowdfunding za novinarske priče

_______
Pokretači platforme Press Start žele da im ona omogući mesto gde mogu prikupljati donacije za svoj rad. Platforma je svojevrstan odgovor na potrebu novinara koji žive u zemljama sa ugroženom slobodom govora…
Evropa

Italija će najviše dobiti od EU za imigrante

_______
Evropska komisija odobrila je članicama suočenim sa sve većim brojem imigranata pomoć od 2,4 milijarde evra za narednih šest godina. Najviše će dobiti zemlje koje su prve na udaru –…

Preporučujemo…